Svedoci smo da roditelji sve mlađu decu upisuju u školice stranog jezika, uz obrazloženje da što su mlađi to im je lakše da usvoje novi jezik. Da li je tako?
Dete bi trebalo da započne komunikaciju na onom jeziku kojem je bilo podvrgnuto od prvog dana. To su govorno jezičke sposobosti koje bi trebalo da ovlada. To je maternji jezik. U praksi, viđaju se deca koja su od samog rođenja bila izložena komunikaciji na dva jezika.
Kod mališana koji su u najranijem uzrastu izložena dvojezičnosti ili čak trojezičnosti, a nemaju dobru osnovu nijednog jezika, mogu se javiti neželjene posledice u smislu da dete ne govori, odsutno je duhom, ima slab kontakt sa drugom decom, više se igra sam.
Mnoga deca koja su izložena dvojezičnosti bez poteškoća progovaraju, ali obavezno sa malim kašnjenjem u razvoju govora, da bi kasnije više koristili jedan jezik uz razumevanje drugog i nešto slabijom mogućnosti komunikacije. Znači, dvojezičnost može biti jedan od uzroka usporenog razvoja govora.
Ako je dete razvilo dobru komunikaciju, a to je četvrta godina života kada u rečniku treba da ima blizu 200 reči sa razumevanjem, svakako da može da usvaja nove reči i drugi jezik. Mnogi roditelji prave grešku i dete koje nema dobar izgovor glasova, a ima mali fond reči, upisuju da uči strani jezik, kako bi ispravilo nedostatak u govoru. To ne treba da se radi jer negativno utiče na emocionalni razvoj deteta.